Pored svih naprijed navedenih vrsta djelatnosti, posebno je interesantno da su se i muslimanske žene uključivale u zanatsku djelatnost. One su često učestvovale u doradi nekih proizvoda , međutim, njihovo učešće u zanatskoj privredi grada ostalo je široj javnosti nepoznato, jer su ovu djelatnost obavljale u svojim kućama. Nekada su to one radile kao članovi zanatlijskih porodica i na taj način doprinosile povećanju prihoda u kući, nekada su na taj način sebi obezbjeđivale egzistenciju.Ukoliko nisu učestovale u zanatskoj proizvodnji kao članovi domaćinstva nekog zanatlije, onda su one dolazile srijedom (kad je pazarni dan) na čaršiju, i od majstora za koga su radile uzimale materijal za rad i narudžbe, a istovremeno donosile gotove izrađevine. Bile su plaćene za rad po izrađenom komadu. Žene koje su radile za zanatlije koje nisu bili članovi njihovih porodica, imale su, na neki način, i svoje područje rada i specijalizaciju. Naime, žene iz pojedinih područja grada bavile su se uglavnom određenim vrstama djelatnosti. Tako su, na primjer, žene sa Bistrika radile pretežno za kazandžije, žene sa Bjelava i Bardakčija pretežno za kazaze itd.
Kazandžijski zanat smatran je pravim "muškim zanatom". Kazandžije su izrađivali raznovrsno posuđe i druge predmete od bakra, koji su zatim kalajisani. Po finoći izrade, nadaleko su bili poznati njihovi proizvodi rađeni tehnikom "savat": Savat je posebna tehnika ukrašavanja koja se izvodi na bakarnom, kalajisanom predmetu pomoću alatke zvane "kalem"(Arapski-pisaljka).
Kalemom se urezuju ornamenti i drugi motivi, tako da se na sjajnom, kalajisanom predmetu dobijaju šare crvene boje (prirodna boja bakra). Postojale su dvije vrste savata - crveni i crni. Crni savat se dobijao utrljavanjem određene smjese crne boje na urezima.Za pravljenje te smjese koristio se sitno samljeveni drveni ugalj koji se mješao sa pekmezom od šljiva,a neko je mješao sa medom.Danas se za crni savat koristi hemijska patina koja se pravi od kalijevog karbonata i sumpornog percipata.Posao oko savaćenja radili su i muškarci - majstori kazandžije, koji su imali i svoje specijalnosti. No najljepše primjerke rađene tehnikom savaćenja radile su žene. To pominje i Hamdija Kreševljaković pišući o kazandžijskom obrtu u Bosni i Hercegovini, te navodi: "U ovome čisto umjetničkom radu bilo je ponešto zaposleno i ženskinja"; te da su savaćenje i kalemljenje (vrsta cizeliranja) "često radile žene i djevojke po kućama." Te žene i djevojke, koje su se bavile savaćenjem, često su bile porijeklom iz kazandžijskih porodica, gdje su u porodici sticale znanje o savaćenju. S obzirom na činjenicu da je za ovu vrstu rada bila potrebna ne samo vještina u radu, nego i izuzetan smisao za umjetničko oblikovanje, te su žene bile poznate i posebno cijenjene. One su za svoje rukotvorine mogle da dobiju i nešto veću naknadu od onih koje su bile manje obdarene i manje precizne. Žene i djevojke koje su radile na savaćenju i kalemljenju pretežno su bile sa Bistrika, a u manjem broju i sa Kovača i Mlina (dijelovi Sarajeva). Ono što je posebno interesantno, žene i djevojke nisu nikada dolazile u kazandžijske radionice (dućane) da preuzimaju materijal i da donose gotove proizvode, kao što je to bio slučaj kod drugih zanatljija. Majstori su po "momcima" (šegrtima) slali robu za rad kućama tih žena, a gotove proizvode preuzimali i nosili gazdama u dućan. Vjerovatno je to bilo stoga, što su kazandžijski proizvodi bili teški za nošenje.
,a ubio se i za utakmice,samo bi trebalo napravit malo veći.
